Velebit mountain | Bikers via Alan towards the coast
Vložit
- čas přidán 4. 10. 2021
- Velebit mountain. Two motorcyclists on a downhill road from Alan mountain pass to the sea. In fact, no one has ever passed here without being stopped by a magnificent sight. Often not just for a moment but at least until that tired sun completely sets in the distance. And then, with that familiar breeze at dusk, those mountain heights soon fall silent and the darkness hides everything that must be hidden. Through the night the stars shine only for those who dare to welcome them from the darkness in the wilderness. (Pavle Balenovic)
........................................................................................................................................................................Velebit. Dva motociklista na spustu cestom s Alana k moru. Ovdje zapravo nitko ne prođe a da ga veličanstveni prizor ne zaustavi. Često ne samo na tren već bar dok umorno sunce potpuno ne zađe u daljini. Zatim s onim poznatim povjetarcem u sumrak te planinske visine začas utihnu a noć sakrije sve što se skrivati mora. A onda zablistaju zvijezde no samo za one koji ih se iz tame u divljini usude dočekati (pavle balenović)
![Veliki Zavižan, Velebit, 1676m - planinarenje [76. VRH iz serijala SVI HRVATSKI VRHOVI] 4K](http://i.ytimg.com/vi/Ve0w3z9MLSg/mqdefault.jpg)
![Veliki Zavižan, Velebit, 1676m - planinarenje [76. VRH iz serijala SVI HRVATSKI VRHOVI] 4K](/img/tr.png)
Velebit. Dva motociklista na spustu cestom s Alana k moru. Ovdje zapravo oduvijek nitko ne prođe a da ga veličanstveni prizor ne zaustavi. Često ne samo na tren već bar dok umorno sunce potpuno ne zađe u daljini. Zatim s onim poznatim povjetarcem u sumrak te planinske visine začas utihnu a noć sakrije sve što se skrivati mora. A onda zablistaju zvijezde no samo za one koji ih se iz tame u divljini usude dočekati (pavle balenović)
Predivan Text ❤
@@blazakress2475 Puno hvala na ove dvije lijepe riječi a na "srcu" posebno.
Pozdrav Pavle! Živeli!!!
Pozdrav i tebi Riobi. Drago mi je da si dobro i da se opet čujemo.
Awesome capture my friend. I like it
Greetings
Dear friend, hope soon I will publish some new uploads. I will try to do my best.
Thank you for the comment. You are always welcome.
Odlican video👍👍🤗
Neznam kako mi je promakao tvoj komentar. Oprosti no to je sigurno zbog čestih poremećaja na vezi ili sistemu koji se u ova vremena sve češće javljaju.
A možda je moja konfiguracija već pomalo zastarjela i dala svoje pa je treba obnoviti. No sve košta pa biram dal potrošiti novac za obnovu tehnike ili neki ozbiljniji posjet planinama. Pretpostavljaš što bi radije izabrao.
Hvala ti puno na komentaru i pozdrav iz Zg.
Nice video
In fact, this short scene is just a detail from the mountain that many people just pass through not taking any longer time to enjoy more of its beauty.
For me it is really the magnificent place where I spent so many years discovering wildlife.
Prekrasno! Šteta što nije malo duži video. Ipak, moj sin i ja se polako spremamo na veliku selidbu na selo, što dalje od centra Osijeka. Malo me frka kako ćemo se snaći s grijanjem na drva. Ja imam neko iskustvo, ali on nikakvo... Ali dobro, svaki početak je težak, a nama u godinama je još malo teži. Ja sam zakoračila u 64. godinu prije 2 mjeseca na nekadašnji Dan Mladosti... Samo daj Bože zdravlja, sve se da naučiti. Stan nećemo prodavati, za sada niti iznajmljivati. Nadam se da nam neće uvaliti kakve čađave "Ukrajince."
Laka i mirna noć dragi Pavle,
Jelena
Ne smatram se nekim tko bi drugima mogao dati savjet ali kad smo već podijelili život na grad i selo mudro je promjenu obaviti baš tako, sa rezervom. Stan naravno neka ostane. Uz to grad i selo vezao je interet kao nikad u povijesti i smanjio te razlike bar u odnosima ljudi.
Kad čovjek sa strahom krene u nepoznato mogu se dogoditi različiti ishodi pa često i odluka ispadne kriva.
Budući da onog romantičnog sela nit razlike selo grad zapravo ni nema rješenje je živjeti na obje strane.
I to za vas oboje. Stečene veze se naravno ne kidaju a selo nek bude zamjena monotonosti, brigama i obavezama koje nam urbani život "daruje". Da ne opisujem pravim riječima kakav zapravo život u gradu je i zašto se najednom nađemo u godinama. Ideju će vam sigurno poznati s veseljem prihvatiti ... ako ništa da ih ugostite uz vatricu i pečenu kuruzu. Na parketu to nikad ne bi bilo moguće iako su parketi zapaljivi.. Znam dovoljno ljudi koji su tako nestali iz Zagreba da bi nakon puno godina pri susretu odgovorili na pitanje: "Dođeš kaj u Zagreb?" odgovorili: "Ma ne! Pa kaj će mi Zagreb!?"
Ja,. ialo imam dovoljno veliko dvorište sa travnjakom na koji se često ispružim ipak nerijetko utonem u neku tugu jer nisam tamo gdje bi htio biti. Grad mi zapravo ne treba nit ikad odem iz svog kvarta. Kad bi barem svoje dvorište moga prenijeti negdje bar van grada. Često tako ležeći na travi s pogledom u nebo i zvijezde i mjesec kad su vidljivi, pomislim: Isti ovaj mjesec upravo sada obasjava i ona moja, dobro poznata mjesta u planinama gdje sam godinama znao često lunjati i bilo mi je dobro. Bilo mi je zaista dobro posebno u tom društvu ... radi kojeg bi me u gradu strpali u ludnicu. Život u gradu pokrao mi je sve godine pa mi je premalo ostalo za ono što sam htio i gdje sam uvijek želio biti.
@@PavleBalenovic Dragi Pavle, tek sad naiđoh u mailu na ovaj Vaš malo veći komentar. Imala sam frku, srušena su mi 2 videa zbog Copyrighta. Čini se da bi mogao i treći otići jer frajer skida s odmakom od 2-3 tjedna iako zna da mi kanal nije monetiziran i da ja ništa ne zarađujem od tih pjesama za koja si je on uzeo pravo da ih skida. To su sitne duše koje uživaju u tim svojim gadostima i ne vjerujem da su toliko glupi da si režu granu na kojoj sjede. Više videa sam obrisala za koja mislim da bi mogla biti vlasništvo tih njegovih starih klijenata koji su autori pjesama i to pjesama za koje sam ja uvijek mislila da su narodne i da im se ne zna autor. Ali dobro, prvi šok sam preživjela, imam rezervni kanal (Jelena - žena koje nema) pa ako mi baš bude dosadno i budem imala vremena, opet ću ja uploadati neki od mojih videa, a imam ih barem tisuću! Neću stići ni sve postaviti niti želim jer sam mnoge pjesme i mnoge pjevače prekrižila otkako sam se osvijestila i otrgla pranju mozga od strane političara i njihovih medija, a bome velikom mjerom i od onog što sam učila u školi. Danas znam da je i obrazovanje jedna velika praonica mozga. Učimo tek možda 10% korisnih stvari, a sve drugo je treniranje čovjeka da bude sretan s lancem oko vrata.
Drago mi je da imate vedro nebo iznad glave i svoj komad zemlje, svoju travu... iako sam uvjerena da Vam treba puno više. I što sam dalje od "dresure" i meni komad neba, komad zemlje, bunar i ptičice i ostale životinje postaju sve važniji, a poznanici pa čak i rodbina koji su zapeli u nekom ekranu ili u nekoj fotelji me uopće više ne zanimaju. Za neke sam odavno postala čudak što ne prakticiram njihove "dresure" i što se nisam "uklopila" u njihov način života. Oni pričaju o nekim facama, o nečemu što su vidjeli na TV-u, što je netko rekao, smiju se ili rugaju onima što su drugačiji od njih...
Umorila sam se od toga da budem "po mjeri" mnogima! Sin i ja smo odavno krenuli svojim putem i jedno vrijeme bili sami samcati, a onda je on otkrio jednu mladu ekipu koja je odlučila nešto svoje zasaditi i posijati i eto već su našli i polje, svi skupa rade, uče nove poslove, ali se uče i životu u zajednici. Nema "moje" i "tvoje", nego NAŠE!
Dragi Pavle, ja Vam od srca želim da si ispunite svoje želje, da odete tamo gdje ćete se osjećati dobrodošlim i da odmorite i srce i dušu u Vama dragom okruženju i to što dalje od ljudi. Što sam starija i ja sam radije sama nego okružena ljudima koji to nisu. Možda to dođe s godinama... eto ja već zakoračila u 64. godinu. Kad se osvrnem iza sebe, ponekad sam i ljuta što sam si dozvolila neka pranja mozga, ali opet... trebalo je živjeti i preživjeti pa tako i prihvatiti neke regule. Sada sve to mogu odbaciti. Imam mirovinu, daleko sam i od banke i od kolega i od klijenata. Vama želim od srca da se (malo) maknete tamo gdje Vas srce vuče, da uživate punim plućima i da zaboravite na nostalgiju, depresiju i slična stanja.
Srdačan pozdrav dragi Pavle i svako dobro. Držite se! Budite sretni! Ipak ste toliko toga lijepog doživjeli o čemu 99,9 % ljudi može samo sanjati! Neka Vas čuva dragi Bog!
Jelena
@@PavleBalenovic Da li ste tada imali u tom periodu iskrene prijatelje da li ste se druzili sa nekim od prijatelja i da li ste imali vremena za prijateje u tom periodu kad ste se druzili sa vukovima i i kako je obitelj reagirala na sve to hvala?
U divnu si s_liku spojio sve što najviše volim :) obojao to lijepim notama. Veselim se unaprijed svakom tvojem novom uratku.
E moj Pero... sve se mijenja i to brzinom koju je nemoguće pratiti. Kao nekad na konjima, danas već ugrožena sloboda može se osjetiti na motoru. Kao ova dva putnika na kotačima. No, gotovo se ne može niti zamisliti koliko se bogat i zanimljiv svijet nazire iza samo jednog prizora radi kojeg su oni spontano tek zastali na svom putu. Osobno sam nevjerojatno velik dio života uložio ili ne žaleći potrošio istraživajući zapravo ne toliko velik prostor u ovim predjelima. Tu vrijeme ne srlja u neku budućnost već se sklad osjeća stoljećima. Čovjeku je potrebno samo da shvati da je i da se osjeća kao dio te prirode. U suprotnom mu život projuri u obavezama kpje si je sam nametnuo i robobanju vlastitim izumima pa se onda odjednom nađe u starosti a da zapravo ništa nije proživio. Može li išta takav unucima iz svog iskustva ispričati (?).
Veliki pozdrav mom bratu, živio !!
Zbilja si me razveselio ...naroćito u ova za mnoge iznimno depresivna vremena. Iako već u ozbiljnijim godinama ja sam prilično dobro ili se bar tako osjećam. Često me upravo podsjećanja na osobni način života drže u normali. Dobro je čuti poruku od tebe a nadam se i da si dobro. Veliki pozdrav i čuvajte se.
@@PavleBalenovic Sve je ok kod nas, “taljigamo” nekako kroz ovaj život, radim, sviram, odgajam dve bliznakinje na ulazu u pubertet(12god), one i muzika mi pomažu da ostanem normalan, dosta često gostujemo u CRO, ali na Velebit se nismo peli…
@@marinbalenovic5897 I više nego dovoljno razloga za borbu kroz život. A iz iskustva znam koliko znači bar jedna gitara.
Vremena su takva kakva jesu i puno se toga očekivanog ne događa. Kao mlad nitko nije mogao predvidjeti što će kroz život morati proći ... valjda je to to.
Znaš onu francusku izreku. Takav je život. Sad ga živimo a to nismo mogli nikako birati. Pozdravi puno familiju i čujemo se i preko maila.
Pavle, hvaliti te neću iako si sve hvale vrijedan zbog svoje nesebičnosti i ljubavi prema prirodi, niti ću pisati koliko mi je drago da sam nabasao na tvoj kanal i koliko sam oduševljen, pošto bi bilo predugačko, a iskreno sada je već kasno u noć za nek opširniji vokabular. Što ti želim predložiti je, da napišeš knjigu kao ili svoju autobigrafiju ili već neku knjigu (još bolje, u više izdanja čak) sa fotografijama sa svim čarima Velebita. Obečavam da ću biti među prvima koji će je kupiti :). Pozdrav tebi i tvom Liku.
U posljednje vrijeme zbog niza razloga nisam bio u mogućnosti nastaviti posjetama planinama kao što mi je nekad bio običaj. Jako mi je žal zbog toga jer nisam uspio snimiti još neke planirane teme koje bih sigurno ovdje i objavio. Ipak ostalo je još zbilja previše toga arhiviranog što nisam uspio pripremiti pa objaviti. Toliko je toga da vjerojatno za života neću uspjeti dovršiti. Osim toga montaža takvih snimki zbilja zahtjeva puno vremen provedenog pred monitorima kompjutera a ipak mi je draže vrijeme provoditi u divljinama kao nekad. A knjiga koju mi spominješ je zapravo već napisana... no uvijek postoji nešto što bi trebalo dopiusati. To je zapravo ilustrirani dnevnik po čijem je dijelu napravljen film u Engleskoj. Već sam u par navrata pokušao dovršiti tu priču no uvijek me skrene pregledavanje filmskom materijala na povratak montaži nedovršenih sekvenci i dijelova priče. Zapravo one događaje koje je snimila kamera nisam zapisivao a za knjigu bi ih trebalo slovima ponovno opisati.
Posebno govore još i fotografije ... naime, boraveći tih godina s vukovima u divljinama nisam mogao istovremeno držati kameru il olovku ili fotoaparat.
No, sve se to zajedno odlično nadopunjuje i kao kratke zasebne priče iz iskustva i meni su samom interesantne. Danas mi se sve to čini kao poseban san ...
kao da se nikad u stvarnosti nije takvo nešto ni dogodilo. Uz to kamera me najviše zaokupirala i hvala bogu dokazala nešto o odnosu čovjeka i vuka a i divljine općenito
što mnogima danas može izgledati nevjerojatbo. A meni je zapravo ostalo sjećanje i čast da su mi ta veličanstvena stvorenja ukazala toliko povjerenja ..da ne spominjem išta drugo. Sasvim je to drugačiji svijet kojeg je danas sve teže i teže ikome opisati.
Već se par godina mučim sa završavanjem dužeg filma posebno o mojem odnosu s vukovima ... zapravo je spreman za objavu no nedostaje komentar koji bi objasnio tek usput neke bitne podatke ... no iako sam mislio da će bit lako, ispalo je da je to zahtjevno kao i pisanje knjige. Osobno bi mi bilo jako drago da ga uspijem uskoro objeviti ako ništa drugo onda da ga se riješim pa da mi ne stoji toliko dugo u glavi. Nadam se da ću uspjeti.
Do novog filma pogledaj ostale moje objavljene kratke i duže snimke koje su zapravo sve dio načina života kojim zapravo i danas živim.
Hvala ti puno na lijepom komentaru. Pozdrav i čujemo se.
@@PavleBalenovic Hvala Pavle, na opširnom odgovoru, radujem se i iščekivam film, i još više, nadam se da ćemo se sresti jednom na Velebitu sa kojega vučem neke svoje daleke obiteljske korijene, iako nažalost, nisam bio u mogučnosti nijednom posjetiti, samo proći, onako usputno...no osjećam u duši kako me zove već nekoliko godina. Veliki pozdrav i Božiji blagoslov !
@@JuzniVuk Jel izasao taj film da li znate?
Your explanation of the sight seen by those bikers is very poetic, Pavle. Perhaps if that biker with his phone had a better camera he might have been able to see a wolf or two or even a bear, but at least he saw a beautiful landscape. Thank you for sharing.
ywm
As you obviously noticed some kind of nostalgia caught me. for a lot of reasons that you know yourself and it is not necessary to list, it has been a long time since I have visited these mountains as often as I used to.
It’s not easy to suppress that mild grief for so long ... time is running fast and life is getting shorter. Of course, many would envy these motorcyclists for a freedom they may not even be aware of enough. As it used to be in the saddle through the centuries ... today it is often an almost unreal sight. The man himself put a noose around his neck through the progress. We have forgotten that we are still and forever only a part of nature and that our own inventions will somehow cost us survival.
And yes, that open view of the mountain slopes towards the sea at sunset, quite spontaneously stopped these two passengers. Probably not even aware of why. As you well know that same view stopped me a bit longer... I have personally invested a large part of my life and without regret “spent”, exploring that space and life in it. At least if I had grandchildren, I would have a lot to talk about. YWM
@@PavleBalenovic
My dear, that comes as no surprise to me for I know that some of your best years were spent on that mountain with or without your wolves. Some happy and some sad. As we get older and reflect on those times we begin to realize that these times will never happen again and all we can do is relive those special times and keep them forever in our memories. Memories that belong to you and that no man can take away. In these times when nature is in great peril because of our selfish use of technology, all we can do is to remember and bask in that wonderment of times past.
As to grandchildren, don't fret. There's lots of time yet in their young lives. All you can do is to stay well and wait. ywm