9. MAJ 1993. - MOSTAR
Vložit
- čas přidán 8. 09. 2024
- #Mostar
Objavljujem snimke od 9. maja 1993. godine.
Čućete izvještaje 4. Korpusa Armije RBiH o napadu HVO-a i HV-a na Mostar. Ja sam ih snimio, kao maloljetnik. Sačuvao sam ih i objavljujem javnosti. Zahvaljujem Bogu koji mi je podario razum i svjesnost od kolikog će to značaja biti.
Nikad mi niko ni na koji način nije iskazao zahvalnost zbog toga. No, meni je bitno da je istina sačuvana. Da su dokazi sačuvani!
Pozivam vas da dijelite ova svjedočanstva, jer sam izložen jakim napadima i pokušajima ukidanja mojih profila. Dijelite snimke. Sačuvajte ih i vi. Radi istine! Radi vas! Radi vaše djece!
- Prekid operacije preko radio- amatera I dok su njih dvojica razgovarali, Zoka je upao u vezu i saopstio Seferu da sa njim zeli da razgovara Haris Silajdzic, koji je tada bio ministar vanjskih poslova. I Zoka je spoio Silajdzica i Sefera. Silajdzic je rekao: - Molim te, Sefere, smanji ta dejstva dolje. Jer to nije u skladu sa mirovnom inicijativom predsjednika Izetbegoivica. Znas da predsjednik vodi pregovore o miru sa predsjednikom Tudjmanom...
Ali HVO nas je prvi napao i mi smo morali uzvratiti - prekinuo ga je Sefer. - Ja te molim da, ipak, smanjis dejstva i po mogucnosti, prekines. Jer ukazala nam se sansa da s Hrvatima sklopimo primirje i treba ovu sansu iskoristiti, nastavio je Silajdzic. Silajdzic je rekao Seferu da se kod njega nalazi Rasim Delic i da ga i on hoce da cuje. Delic je Seferu ponovio ono sto mu je rekao i Silajdzic o pregovorima o miru izmedju predsjednika Izetbegovica i Tudjmana. Zbog toga treba odmah prekinuti dejstva i vrati se u Sarajevo - rekao mu je Delic. - Dobro. Sutra se vracam u Sarajevo - odgovorio je Sefer.
Šefko Hodžić svjedok operacije Neretva 93
www.docdroid.net/PEVmHhD/sefko-hodzic-svjedok-operacije-neretva-93-pdf
film Semira Halilovića - "Kako je izdana Hercegovina"
czcams.com/video/ZGm12BcjWw0/video.html
FTV 60 Minuta Odred Zulfikar i zlocin u Trusini 2 dio
czcams.com/video/p-q5I717KFg/video.html
Bio sam tamo. Ja sam stranac. Bio sam na humanitarnoj pomoći u Dažkom Domu u Mostaru, gdje se sada nalazi HNZ. Nikada neću zaboraviti taj 9. maj 1993. godine u 5 ujutro, kada je HVO započeo rat. Svoj rad na humanitarnoj pomoći spojio sam sa radom reportera u nekim medijima. Izvještavao sam šta se dešava iz dana u dan u Mostaru, jer smo mi jedini živjeli 24 sata u gradu. Kada se desio 9. maj, u Mostaru nije bilo stranih medija. Hrvati su širili glasinu da će se događaji odigrati u Čapljini, pa su svi mediji danima ranije otišli tamo. Danima ranije dogodio se i događaj koji vrijedi istaknuti. Naš saputnik je došao da nam kaže da je bio svjedok ozbiljnog događaja. Esad Humo (koji je u to vrijeme bio broj 2 ArBiH u Mostaru) zamolio je mog kolegu da bude prevodilac posrednik između njega i španskih plavih šlemova (pošto Španci nisu znali engleski). Poruka je bila sljedeća: HVO će odmah započeti rat u Mostaru. ArBiH nisu imali dovoljno sredstava da zaštite civilno stanovništvo i snažno su tražili zaštitu plavih šlemova u gradu. Nakon četvrt sata razgovora, plavi šljemovi su se trajno povukli iz Mostara, u Međugorje. Tako da smo u našem slučaju bili na oprezu jer smo bili direktni svjedoci onoga što se dešavalo. Uprkos tome, nikada nismo želeli da prekinemo naše humanitarne akcije. Bilo je previše ljudi koji su zavisili od toga. U popodnevnoj šetnji kidnapovali su nas HOS. Sa kapuljačama i zarivši kalašnjikov u naša tijela, strpali su nas u auto i držali smo pognute glave dok se nismo pojavili u štabu HVO-a. Satima su nas ispitivali ko smo i pitanja vezana za centar Dazki Dom i ljude unutra. Dali smo im samo podatke o sebi i da radimo za Merhamet. Na kraju su nas pustili. Na parkingu kasarne je bilo mnogo tenkova. Nikada nisam vidio toliko tenkova zajedno. Kada smo stigli u Dazki dom, savjetovali su nam da prekrijemo prozore sobe. Bilo je snajperista. Stanovnici su bili veoma nemirni. Panorama grada se definitivno preobrazila u samo nekoliko dana. Radio Mostar pozvao nas je na obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom 9. maja, kojem će prisustvovati i ArBiH, HVO te predstavnici UN-a i civilnog života Mostara. Bilo je nezamislivo da se to može dogoditi. Ipak, bili smo voljni da idemo. U 5 ujutro 9. maja skočili smo iz kreveta sa svime što smo imali na sebi, samo pokriveni ćebetom, nakon bezbrojnih i gromoglasnih detonacija. Nismo ih mogli dovoljno nabrojati. I nisu prestajali satima, velikim intenzitetom. Svi stanari su odmah sišli u podrum. Djeca, žene i starci. Bio je to prvi put da smo sišli u podrum od našeg prisustva. To je bilo jedino mjesto gdje smo se mogli osjećati bezbedno. Nismo mogli spojiti Radio Mostar. Tako smo se povezali sa Radio Sarajevom koji nas je informirao o tome šta se dešava u Mostaru. Tako smo obaviješteni da je Radio Mostar zatvoren čim je sukob počeo. Prolazili su beskrajni sati unutar te oružane vatre. Onda su postali dani, zaključani u tom podrumu. Razmišljao sam o ljudima oko sebe. Sve su to bili ljudi koji su došli iz drugih mjesta, Nevesinja, Trebinja, Sarajeva, iz koncentracionih logora itd. Pobjegli su od strahota da se ponovo sretnu u Mostaru sa dijelom svoje porodice i zauvek se nađu na sigurnom mjestu. Ali u cijeloj BiH više nije bilo sigurnog mjesta. Bili smo svjesni da je situacija u Mostaru otvorila vijesti u Španiji. Da će naše porodice već saznati za događaje. Nije moglo drugačije zbog intenziteta borbe. I isto tako da bi naše kolege s uredom u Splitu sigurno bile u Međugorju i pokušavale uvjeriti plave šlemove da evakuiraju Dazki dom.I tako je i bilo, iako nismo znali sa sigurnošću. Naše kolege iz Splita uspjele su mobilizirati plave šlemove, ali uz uvjete. Dvije cisterne bi se približile dvjema gradskim bolnicama da daju krv. A na povratku bi nas pokupili. U međuvremenu, u Dažkom domu se dešavalo neizbežno. Hrvatske snage su ušle u centar, sa najgorim namjerama. Mi improvizujemo. Bili smo u prvom redu ispred 300 ljudi sa podignutim pasošima i pravili smo živi štit. Situacija koju su zatekli ih je zbunila. Rugali su nam se i vikali na nas. Pobjeđivali smo. Reči su govorile, a ne oružje. Hrvati su nas natjerali da odemo. Prvi put nismo poslušali. Nekoliko sati kasnije ponovo se vratila ista vojna komanda i ponovo se naljutila na nas jer nismo otišli. Direktno nam je zaprijetio: "Već je bilo previše leševa u rijeci Neredvi." Prešli smo hodnik prema ulici ne znajući šta će nam se dogoditi napolju. Kolega me je grdio jer se nisam pozdravio sa stanarima. Nisam to uradio. Nisam to mogao. Nisam mogao da se oprostim od njih. Intervjuisao sam mnoge od njih, znali su šta mislim o njima. Ali bilo mi je nemoguće da se oprostim od njih. Izlazimo na ulicu usred tolike pucnjave. I odjednom prolaze punom brzinom ispred naša dva tenka s plavim šlemovima. Krenuli smo neozlijeđeni prema Splitu. Ali španski plavi šlemovi nisu bili ni te sreće. Ostavili su krv u hrvatskoj bolnici, a kada su se popeli stepenicama u bosansku bolnicu napali su ih Hrvati. Poručnik Arturo Muñoz Castellanos povrijeđen je od 500 pogodaka projektila. Konačno, nisu ostavili krv u bosanskoj bolnici, niti su prošli kroz Dazki Dom. Pokupili su svog ranjenika i otišli u Međugorje. Subjekt je evakuisan u Španiju, gde je dva dana kasnije umro. Kad sam stigao u Split napisao sam najdužu kroniku o događajima. Bilo je veoma važno da se objavi šta se dogodilo u Mostaru. Ko je napao (jer je Hrvatska TV rekla drugačije) i javio da su te izbjeglice u Daškom Domu. Hronika se pojavila u najvažnijim lokalnim novinama. dana kasnije i ja sam se našao kod kuće. Morao sam biti primljen u bolnicu zbog katatonskog psihičkog poremećaja. Brzo sam se oporavio i vratio da pomognem u ratu, u drugom trenutku, sa drugim novim zadacima. Uvijek sam se vraćao u BiH, prošle godine sam zadnji put bio tamo. Zahvaljujem vam što ste rekli ove stvari i širili ove video zapise. Važno je da nove generacije poznaju istoriju. To je historijsko sjećanje koje se ne smije izgubiti. I ja sam tada sarađivao s tim jer je bilo potrebno, a sada je i neophodno. Samo jedno pitam. Ako bi neko bio ljubazan da mi rezimira o cemu video govori, posto nema prevod. Hvala ti.
Zaista pravi podsjetnik svega sta smo prosli i podsjetnik da ne zaboravimo ko smo i sta smo. I sa kim smo imali posla. Fasizam je prezivio u Mostaru 40-50 godina a i dalje zivi. Ipak mislim da nove generacije ovo vec pomalo zaboravljaju i da se ovo cak moze i da ponovi sa mnogo gorim posljedicama. Zato su ovakvi podsjetnici veoma biti. Hvala Sanele.
Armija BiH❤❤❤⚜⚜⚜💪💪💪💪💪💪💪💪💪💪💪💪💪💪💪
kako je HVO i Hv napao na Mostar ako je Arif Pašalić potpisao da je Armija BiH napala Hvo Hv?
Dakle, i Vi ste jedna od onih koji vjeruju falsifikatu i lažnom "dokumentu", a ne vjeruju snimcima desetina tv kuća, izjavama ljudi, hiljadama zatočene djece, žena i staraca u konc logore, spaljenom istočnom dijelu grada i na kraju krajeva presudama svih domaćih i međunarodnih sudova?!
Cccccc Nekakav stadion dole i obavjestio je Tuđmana