Rade Šerbedžija - Lucija

Sdílet
Vložit
  • čas přidán 25. 08. 2024
  • Lucija...
    Ispričaću ti jednu priču Lucija,
    jednostavnu, kao kad se ploča snima...
    Lucija, tako si krhka i mala,
    kćer bi mi mogla biti.
    U mene je jesen uplovila
    i pijano kestenje pleše pod mojim nogama...
    Šta da se kaže - Lucija, Lucija moja dragana...
    U mom srcu živi još ujed anđela,
    ivicom odzvanjaju glasovi umornog naroda,
    promrzle devojčice nude ljubav po trgovima
    i žuti sneg pada raspuklim ulicama...
    Ines se je zvala...
    Ne daj se generacijo moja,
    šapćem u vetar što pustoši Zagreb i Beograd
    podjednako.
    Ti nemogući noćni vlakovi,
    dupli konjak u Subotici
    i mirisi istrošenih hotela što se zavlače u kožu...
    u kosu... u kosti...
    Zima je posvuda... Dođi generacijo moja...
    Ljubavnice...
    Još imam stari mornarski kaput...
    Lucija... Nisam ti ovo pričao...
    Ja nikada nisam video Amsterdam.
    Tamo se, kažu, putuje sam.
    Beli brodovi i crne marame oko vratova devojačkih
    žale mornare i ispijaju rum za Brela.
    Obično neverne ili bolje verne samo sebi
    krhkim kukovima ispraćaju svoje mornare
    na plovidbe dalekim morima
    sa suzama u očima i obećanjima...
    Nikada, nikada vise Maruška...
    Ili kako se već zovu te čudne Niderlanđanke
    sklone avanturama, alkoholu, incestu...
    Neverne same po sebi, a opet sebi verne.
    Zima je posvuda - dođi generacijo moja
    dođi da se zajedno grejemo,
    da se zajedno ne damo.
    Ne daj se Ines - govorio sam joj,
    ne dam se ni ja.
    Ne daj se ni ti Lucija,
    ne daj svojih 16 godina
    ovim godinama što kao crne ptice sleću
    na nasu kožu, na naše ruke, na naše oči
    da nas porobe.
    Lucija,
    samo da mi je još videti Amsterdam
    Maruškin i Brelov Amsterdam
    pa neka bude što biti mora!

Komentáře • 3